Ja fuŝas paroli, endas labori,
Jupli konstante ni povos;
Malbonaj ventoj, ne povos nin bloki,
Fideme ni iras al gloro.
La aĉajn parolojn kaj laciĝon,
Ni flanken-metu kaj pluen-iru;
Subite, hazarde, el sunsubiro,
Revenos la granda feliĉo.
Por kiam, do, tiu tempo,
Nenie neniu certas -
La grundo jam ekmoviĝas...
Silentu, nu, en kontento,
Jen la ago perfekta,
per kiu ni ĉiujn mirigas.
L. Janz - 01.04
Nenhum comentário:
Postar um comentário
Deixe aqui seu comentário. Muito Obrigado!
*Responderei o mesmo assim q possível*